U proteklih 365 dana nešto (intuicija, šest čulo, viša sila?) je htjelo da mi se u rukama nađu knjige prepune slojeva podložnih raznim interpretacijama zahvaljujući podtekstovima, simbolima, aktualnim i univerzalnim temama, ali ponajviše kompleksnim likovima. Mnogi iz galerije likova koji pripadaju mojoj 2018. godini zaista su dijelili Zemlju sa ovim čovječanstvom, ali su priče o njihovim životima iza zatvorenih vrata dobile nove dimenzije. Ipak, koliko god fakcije u sebi imala, svaka fikcija na kraju, ogoljena i je samo fikcija… Ali mislim da mi je to bio i najdraži kriterij prema kojem sam birala naslove u proteklih dvanaest mjeseci.
Ovo su svjetovi koji su nekako najviše oživjeli u mojoj stvarnosti i ostavili najdublje tragove u vrtolzima mojih misli:
Paula McLain: The Paris Wife
“Books could be an incredible adventure. I stayed under my blanket and barely moved, and no one would have guessed how my mind raced and my heart soared with stories. I could fall into any world and go without notice.”
“It also didn’t surprise me that he was feeling sorry for himself. There are men who love to be alone, but Ernest was not one of them. Solitude made him drink too much, and drinking kept him from sleeping, and not sleeping brought the bad voices and bad thoughts up from their depths, and then he drank more to try and silence them. And even if he didn’t admit it to me, I knew he was suffering because he’d hurt me badly with the affair. Knowing he was suffering pained me. That’s the way love tangles you up.”
Gabriela Zevin: The Storied Life of A. J. Fikry
“You know everything you need to know about a person from the answer to the question, What is your favorite book?”
“The words you can’t find, you borrow.
We read to know we’re not alone. We read because we are alone. We read and we are not alone. We are not alone.
My life is in these books, he wants to tell her. Read these and know my heart.
We are not quite novels.
The analogy he is looking for is almost there.
We are not quite short stories. At this point, his life is seeming closest to that.
In the end, we are collected works.”
“We aren’t the things we collect, acquire, read. We are, for as long as we are here, only love. The things we loved. The people we loved.”
“I can promise you books and conversation and all my heart.”
John Williams: Stoner
“Sometimes, immersed in his books, there would come to him the awareness of all that he did not know, of all that he had not read; and the serenity for which he labored was shattered as he realized the little time he had in life to read so much, to learn what he had to know.”
“The love of literature, of language, of the mystery of the mind and heart showing themselves in the minute, strange, and unexpected combinations of letters and words, in the blackest and coldest print—the love which he had hidden as if it were illicit and dangerous, he began to display, tentatively at first, and then boldly, and then proudly.”
“You must remember what you are and what you have chosen to become, and the significance of what you are doing. There are wars and defeats and victories of the human race that are not military and that are not recorded in the annals of history. Remember that while you’re trying to decide what to do.”
Gilles Leroy: Alabama Song
“Sučeva kći ne plače. Ne zbog sina jednog lužinera na malo. Oči su mi možda crvene, ali to je od soli i joda.”
“Prije lobotomije. Znam da operacija nije tako grozna, tek šiljak što ga čekićem zabiju ispod oka da dopre do iskvarenog mozga, kost očne šupljie zatvori se i nema više brige, ni tjeskobe, ni tuge – čak ni ožiljka. Tek modrica koja prođe za koji dan. Čuvam što mogu od svog lošeg, ali živog ja.”
Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja
“Možda je formula sreće savršeno jednostavna – možda samo trebamo povremeno odlaziti da bismo postojali. Vraćati se da bismo znali da smo bili. Raditi pauze od života paralelnim životom.”
Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge
“Taj je Albertov postupak u njoj probudio nešto što odavno nije osjetila – ponos. Kao da je ponovno šepava djevojčica koja se vraća kući u zemljom uprljanoj haljinici. Sutradan oblači čistu haljinicu, i ide u školu među istu djecu koja su joj se rugala i tukla je, sjedi u istom razredu s njima, kao da se ništa nije dogodilo. Ne želi im pokazati da su je povrijedili. Jednostavno, bit će bolja od njih, najbolja. Zapamtila je očeve riječi: Moraš pronaći način da pokažeš koliko vrijediš.”
Azar Nafisi: Lolita u Teheranu
“Sjedeći oko prostranog stola ukrašenog buketima cvijeća, uranjale smo u knjige koje smo čitale i izranjale iz njih. Kada se sada toga sjetim, zapanjena sam koliko smo toga naučile i ne primijećujući. Uspjele smo, da se poslužim Nabokovljevom poredbom, iskusiti kako se običan šljunak svakodnevnog života, zahvaljujući čaroliji fikcije, pretvara u dragulj.”
“Jedino nam književnost omogućava da uđemo pod kožu druge osobe i shvatimo njezine različite i proturječne strane te da prema njoj ne budemo odveć nemilosrdni.”
“Promjene su nužne. Čine život lakšim. Boljim. Potiču nas da sanjamo i rastemo. Da vjerujemo u budućnost. Daju nam slobodu. Sloboda. Volim tu riječ otkad sam je prvi put čula. Sloboda… Izgovorila sam je naglas u vlaku koji me vozio prema Francuskoj. Sloboda pogleda. Sloboda odraza. Slika slobode u ogledalu koje nam pokazuje ono što jesmo.”
“Ne dajte se zavaravati. Činjenica je da sam ja Galino jedino dijete. Sinovi genija uglavnom nisu geniji. A zamislite da je potomak Leonarda da Vincija zaposlenik željeznice! Ne možete, jer to je nezamislivo. Jedan genij ne bi trebao iza sebe ostaviti beznačajna bića, mediokritete. To je Picassova tragedija. Jeste li vidjeli njegovu kćer? Ne! Vjerujte mi, bilo bi tragično da je od božanstvenih bića poput Gale i mene poteklo dijete koje nije genijalno. ”
Aurelia's Wreath 